Kratka povijest Pelješca
Treba reći da se Pelješac najprije zvao Adrion, kako to razabiremo iz pisanja Apolona Dorskog, pjesnika iz Aleksandrije (295.-215. pr. Kr.}, u njegovu spjevu o Argonautima. Ono što je pri tome važno jest da on ubicira goru Adrion 1.000 km od Trsta prema jugu kad se plovi brodom. Ta je gora Pelješac i naziv je ilirskog podrijetla i znači "voda", kako to razabiremo iz sličnih naziva: Jadera, Jadrtovac, Jadro, Idria. Ova karakteristična voda, koja je sposobna dati ime kraju, nalazila se u Vignju kao i danas. (U XIV. st. tu se spominje "puteus", zatim "Pozo Vigen" i "aqua sotto uno monticello".)
Jezik ilirski imao je velike srodnosti i sličnosti s grčkim jezikom, pa lako opažamo što znači Adrion. Ovaj poluotok Adrion duboko prodire u Jadran pa preko Korčule, Lastova i Palagruže vezuje Neretvu (Narona) s Apeninskim poluotokom. Zato je on - most preko mora - najvjerojatnije i dao ime moru Adrion -Jadran. Međutim, kad su ovamo došli Rimljani krajem III. st. pr. Krista, a naročito kad su 35. g. pr. Kr. nemilosrdno posmicali sve muškarce Mljeta i Korčule (a vjerojatno i ovog dijela Pelješca), a žene im i djecu prodali u ropstvo, jer se tu nalazila glavna gusarska baza starih Ilira Plereja, i poslije i Ardijejaca, uspostavljen je mir i slobodna plovidba na ovim prostorima. Tada naziv Adrion iščezava, a pojavljuje se dalmatinski naziv Palusa (voda, močvara), iz kojeg se pravilnim razvojem vokala (a>e, u>i) razvio današnji naziv Pelisa-c. Finalno -c je moralo tu doći zato što je u hrvatskoj svijesti poluotok muškog roda, a ne više kao u lat. peninsula, ženskog roda. Na Pelješcu ima i drugih voda, kao u: Orebiću, Žuljani, Ponikvama, Stonu itd., ali te vode nisu bile od međunarodne važnosti u navigaciji kao one u Vignju, koje su na samoj trasi plovnog puta, pa je svim moreplovcima upravo ta voda bila na upotrebu. A da postoji voda u Vignju, pokazuje nam i kapela sv. Ivana Krstitelja, koji je zaštitnik voda, a tu se također nalazi izvor vode. Voda je u tom kraju za sve mornare u prolazu bila prevažna. Oni su mogli, tu negdje u blizini vode, predahnuti i naći odmor na svom putu, pa i noćni počinak, jer se noću nije putovalo.Da je put Neretva - južna Italija vodio preko ovog dijela Jadrana, kako smo opisali, pokazuje i dalmatinski naziv Palagruža (pala cruse=brdo križanja). Brodovi koji su dolazili od južnih Apenina, na Palagruži bi birali trasu za Issu (Vis), Epetion (Stobreč), Salonu (Solin), ili bi se , držeći se Lastova i Mljeta usmjerili u Raguzij, Epidaur i Kotor. Oni pak brodovi koji su išli prema Lastovu i Korčuli mogli su okrenuti u Naronu, Neretvu, mjesta gdje su trgovina i promet bili intenzivirani i u punom cvatu, pa bi opet prošli uz sami vrh Adriona, Paluse, tamo gdje je voda u Vignju.
Spomenimo i važno arheološko otkriće nedavno poviše Vignja u Gornjem Nakovnju (con va/na=uzdolje) podno brda Kopinje (con pinna=završje). U prostranoj ilirskoj špilji nađeno je antičkih predmeta italskog, grčkog i mediteranskog podrijetla iz IV. st. pr. Kr. Taj je arheološki sloj neobično važan i s razloga jer je u cijelosti sačuvan kao čisto ilirski. Špilja je do ovih vremena došla netaknuta, i po svemu sudeći u njoj su se sastajali ilirski odličnici i bila im je kultni prostor za štovanje bogova plodnosti, kako se to razabire po nađenom falusu, muškom simbolu plodnosti. Tu je u blizini bilo locirano i ilirsko naselje pa su odgovorni iz tog naselja, s rubova tog prekrasnog prostora, mogli motriti more oko Korčule, Mljeta, Sćedra, Hvara, Neretve i svu plovidbu koja se tuda odvijala. Iliri su bili vrsni stratezi u korištenju danim pogodnostima pa su na tome gradili strategiju svog života i svog opstanka. Zato su mogli planirati i točno izvesti napade na bogato natovarene brodove s Mediterana koji su se zatekli u Pelješko-korčulanskom tjesnacu. Možemo još dodati da se nalazi u spomenutoj Špilji mogu dovesti u vezu s onima u špiljama u Stonu, Žrnovu, Veloj Luci i Hvaru.